U današnjem članku pišemo o čovjeku čiji je prerani odlazak ostavio neizbrisiv trag u srcima miliona Tošetu Proeskom, muzičkom geniju koji je postao simbol jedinstva, ljubavi i neizmjerne tuge širom Balkana.
- Oktobar 2007. godine postao je sinonim za kolektivni bol, jer je tada ugašen jedan od najsjajnijih talenata koje je region ikada imao. Njegova smrt u saobraćajnoj nesreći u Hrvatskoj bila je trenutak kada se činilo da je vrijeme stalo – suze su tekle jednako u Skoplju, Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i svim drugim gradovima gdje su njegove pjesme bile dio svakodnevice.
Na hiljade ljudi došlo je u Kruševo da mu oda počast, a među njima bila je i Andrijana Budimir, bivša rukometašica, poznata kao žena koja je u njegovom srcu zauzimala posebno mjesto. Njihova veza, iako nikad u potpunosti javna, bila je duboka i iskrena. Toše, iako jedan od najpoznatijih ljudi tog vremena, svoj privatni život čuvao je daleko od očiju javnosti. Iako su mediji neprestano spekulisali o njegovim emotivnim vezama, on nikada nije potvrđivao ništa konkretno.
Veza sa Andrijanom započela je 2001. godine, u tišini, bez pompe i medijskih naslova. Međutim, pritisak javnosti i životni putevi razdvojili su ih, sve dok se ponovo nisu našli 2007. godine, baš na njegov rođendan – 25. januara. Tada su obnovili ljubav, ovoga puta zreliju, snažniju i dublju. Vrlo brzo nakon toga počeli su da žive zajedno, ali njihova sreća nije dugo potrajala. Sudbina je imala druge planove.
Toše nikada nije javno govorio o toj vezi, a Andrijana je godinama birala da ćuti, kao čin dubokog poštovanja. Njeno odbijanje da daje izjave ili javno govori o njihovom odnosu bila je možda najtiša i najiskrenija poruka ljubavi. Oni koji su ih poznavali tvrdili su da su planirali zajednički život, ali su ostali bez prilike da ga ostvare.
- U jednoj od rijetkih izjava koju su prenijeli mediji, Andrijana je rekla: „Nekad mi je nosio bele ruže, moje omiljeno cveće. Sad ih ja nosim njemu na grob.“ Taj potresni ritual postao je njena svakodnevica – tiha, ali duboka veza s prošlošću koju nikada nije mogla da ostavi iza sebe. Prema navodima medija, čak su joj i lekari savjetovali da ne odlazi često na njegov grob, jer su takvi posjeti često završavali njenim hospitalizacijama, slomljena od tuge.
Nakon Tošetove smrti, Andrijana nije tugovala samo privatno – suočila se i sa napetostima sa njegovom porodicom i timom. Pojavili su se navodi da je bila u sukobu sa tadašnjom menadžerkom, koja je tvrdila da njihova veza nikada nije postojala. Neki izvori išli su čak toliko daleko da su tvrdili da je upravo menadžerka bila ta koja je odložila mogućnost njihove ženidbe. Te informacije dodatno su zakomplikovale emocionalni haos koji je Andrijana proživljavala.
Vremenom je pokušala da pronađe novu ravnotežu u životu. Pet godina nakon tragedije, pronašla je novu ljubav sa ugostiteljem iz Skoplja, s kojim je dobila sina Maksima. Danas živi mirnim, povučenim životom, posvećena odgoju djeteta i radu sa djecom kroz svoju rukometnu školu. Tamo ne prenosi samo sportske vještine, već i životne vrijednosti – disciplina, rad i poštovanje.
U intervjuu za jedan makedonski sportski medij, istaknuto je da ona u radu sa djecom vidi novu svrhu – snagu proisteklu iz bola. Njeni treninzi nisu samo takmičarski već i terapeutski – tihi, ali ispunjeni iskrenom emocijom. U njima se osjeća sve što je proživjela i ono što je izgubila, ali i ono što još uvijek može dati.
Veza između nje i Tošeta ostala je urezana u pamćenje mnogih kao simbol istinske bliskosti koja nije trebala potvrdu javnosti. Ljubav koja nije doživjela svoju budućnost postala je dio prošlosti, ali i vječna inspiracija da prava osjećanja ne traže priznanja, već postoje duboko u nama. Toše je iza sebe ostavio stihove, pjesme i emocije, dok je Andrijana ostala kao tiha čuvarica njihove ljubavi. Možda nikada neće ispričati sve što su zajedno prošli, ali ono što je osjećala govori više nego hiljadu riječi. Jer najiskrenije priče su često one koje se nikada ne izgovore naglas.