U svijetu umjetnosti, svaki gubitak velikog talenta ostavlja trag koji se ne može izbrisati.
Tako je i smrt Igora Bojovića, uglednog dramatičara i dugogodišnjeg upravnika Pozorišta “Boško Buha”, potresla ne samo njegove kolege već i širu javnost. Posebno pogođena ovim tužnim vijestima bila je Sloboda Mićalović, poznata glumica koja nije krila svoju bol. Njene riječi, prožete tugom i zahvalnošću, pojavile su se na društvenim mrežama zajedno s fotografijom koja evocira uspomene na njihov zajednički rad i duboko prijateljstvo. Ta objava izazvala je lavinu emocija, pokazujući koliko je Bojović bio značajan ne samo kao umjetnik već i kao čovjek.
Igor Bojović, rođen 1969. godine u Nikšiću, ostavio je iza sebe bogatu i raznoliku karijeru. Njegova djela obuhvataju drame koje su nadmašile granice njegove zemlje, osvajajući pozornice i srca publike širom regiona. Posebno se izdvajaju naslovi kao što su “Izvanjac”, “Happy End” i “Devil Gate Drive”, koji su kroz humor i ozbiljnost istraživali složene slojeve ljudske prirode i društvenih normi. Njegov način pisanja bio je jedinstven; znao je kako da spoji duhovitost i melanholiju, da kroz jednostavan dijalog prenese najdublje emocije. Zbog te sposobnosti, Bojović je postao jedan od rijetkih autora čija su djela podjednako voljeli i kritičari i publika.
U periodu od 2016. do 2023. godine, Bojović je obavljao funkciju upravnika Pozorišta “Boško Buha”. Njegovo vođstvo bilo je obilježeno inovacijama i smjelim idejama koje su repertoar obogatile raznovrsnim sadržajem. Njegova vizija pozorišta kao mjesta susreta generacija i eksperimenta pomogla je mnogim mladim glumcima i rediteljima da pronađu svoj glas. Osim što je okupljao etablirane umjetnike, Bojović je organizovao radionice i seminare koji su postali prostor razmjene iskustava i kreativne energije. Njegova posvećenost umjetnosti bila je toliko snažna da su i najmlađi gledatelji na dječijim predstavama osjećali iskru koja je dolazila iz njegovih tekstova i režija.
Vijest o njegovoj preranoj smrti, koja je uslijedila nakon duge i iscrpljujuće bolesti, pogodila je mnoge. Sloboda Mićalović je svojim riječima sažela bol i gubitak koji je osjetila cijela umjetnička zajednica: “Nadali smo se još jednoj njegovoj rečenici, još jednom stihu, a umjesto toga ostali smo s tišinom.” Njena poruka nije bila samo lični oproštaj, već i glas svih onih koji su poznavali Igora i cijenili njegov rad.
Iako je fizički otišao, njegova djela nastavljaju da žive. Na domaćim i inostranim pozornicama i dalje će se igrati predstave koje je napisao ili režirao. Posebne večeri u njegovu čast već se planiraju, kao način da se publika i kolege prisjete njegovog genija i da njegova ostavština ne bude zaboravljena. Mladi glumci i dramaturzi, koji su ga gledali kao mentora, često ističu koliko su im značili njegovi savjeti i podrška na početku karijere.
Bojović nije bio samo autor – bio je vizionar i čovjek čija je prisutnost unosila svjetlost u prostorije. Njegova sposobnost da kroz umjetnost pokrene dijalog o važnim društvenim pitanjima, učinila je da njegov rad ostane trajan i relevantan. Oni koji su ga lično poznavali sjećaju se njegovog oštroumnog humora, blage naravi i sposobnosti da inspiriše čak i kada se činilo da je sve izgubljeno.
Nakon vijesti o njegovoj smrti, mnogi umjetnici su se spontano okupili, čitajući njegove tekstove i prisjećajući se zajedničkih trenutaka. Tuga je bila opipljiva, ali i zahvalnost što su imali priliku da dijele vrijeme s nekim tako izuzetnim. “Pamtit ćemo te, Igore, po tvojim riječima, smijehu i hrabrosti da uvijek ideš korak dalje,” govorili su kolege dok su pokušavali pronaći utjehu u sjećanjima.
I u vremenu kada je umjetnost tražila novu snagu, Igor je bio onaj koji je svojim pričama i idejama pružao utočište. Njegova ostavština živi ne samo u predstavama nego i u ljudima koje je dotakao – kao podsjetnik da umjetnost ima moć da iscijeli, spoji i nadahne.