Neke priče su teške baš poput ove,imaš snove,želje i preko noći nestane sve.Neko drugi je odlučio za tebe,mnogo žena je doživilo baš to stanje.U današnjem članku donosimo vam Milicinu priču.
Porodica bi trebala da bude oslonac, korijen iz kojeg rasteš, sigurno mjesto koje te podupire kad želiš da poletiš. Ali ponekad, baš ti najbliži, nesvjesno ti odsijeku krila, ne iz zle namjere, već iz straha, neznanja ili robovanja starim pravilima. Tako je bilo i u mom slučaju. Zovem se Milica, i dolazim iz malog sela kod Valjeva. Moja priča je ona koju niko ne želi da čuje, ali koju mnoge žene nažalost poznaju.
- Odrasla sam u kući u kojoj su se glasovi gasili prije nego što bi stigli do vrata. Otac, strog čovjek koji je radio u fabrici, donosio je umor i naređenja. Majka je ćutala. Bila je sjenka, žena koja nikada nije imala dozvolu da kaže šta misli. Moj brat Marko bio je njihov ponos – njemu je sve bilo dopušteno. Ja sam bila višak. Djevojka koju treba udati, ne obrazovati.
Dok sam učila za prijemni ispit, otac bi mi vikao da idem po drva. „Djevojka treba da zna gdje joj je mjesto!“ govorio je, dok sam skrivala knjige ispod jastuka. Sanjala sam Beograd, fakultet, slobodu da budem svoja. Ali to nisu bile snove koje je moja porodica podržavala. „Tamo su samo propalice i kurve,“ ponavljao je otac svaki put kada bih pomenula grad.
- Moj brat je razbijao prozore i pravio nestašluke, ali je to bilo „dječije ludovanje“. Kad sam ja jednom zakasnila kući, jer sam pomagala drugarici oko domaćeg, dobila sam šamar pred cijelim dvorištem. „Ćuti, Milice,“ rekla je majka, „žensko mora da trpi.“
Ali ja nisam htjela da trpim. Noćima sam učila krišom, uz pomoć drugarice Marije koja mi je donosila knjige iz biblioteke. „Ti vrijediš više od ovoga, Milice,“ govorila je. „Pobjeći ćeš jednog dana, znam to.“
Taj dan je, međutim, kasnio. Kad sam napunila devetnaest, otac je odlučio da se udam za Miloša, momka iz susjednog sela. Visok, šutljiv, pomalo grub. Nikada nije pokazao emociju, a kamoli ljubav. „Dobar je domaćin, zna se red!“ tvrdio je otac. Ja sam vikala da neću. On me zaključao u sobu i rekao: „Biće kako ja kažem.“
Vjenčanje je došlo kao presuda. Obukli su mi staru venčanicu i poveli me ka Miloševoj kući. Tog dana, moje srce je postalo kamen. Prva bračna noć bila je tiha patnja – okrenula sam mu leđa i plakala do jutra. Dani su prolazili, jedan isti drugome: njiva, kuća, uvrede. Njegova majka me gledala kao sluškinju. „Kad će unuče?“ pitala je svakog dana. A ja nisam mogla ni da ga pogledam.
- Sve češće bi dolazio kući pijan. Počeo je da me vređa, da me udara kad god bi se iznervirao. Nazivao me džukelom, govorio da sam bezvrijedna. A selo? Selo je ćutalo. Znali su svi, ali niko nije pitao.Onda sam se sjetila Dragana, mladića iz susjednog sela, koji se vratio iz inostranstva. Jednom mi je, dok sam radila u voćnjaku, rekao: „Ako ti ikada zatreba pomoć, znaš gdje živim.“ Te riječi su mi odzvanjale danima.
Jedne noći, kad me Miloš ponovo udario, uzela sam jaknu i pobjegla kod Dragana. Plakala sam cijelu noć, a on me samo slušao. Nije pitao. Dao mi je sobu, posao u svojoj radionici, i prvi put – dostojanstvo.
Ali selo nije šutjelo. Postala sam glavna tema ogovaranja. „Kurva!“ „Ostavila muža!“ „Sramota za porodicu!“ vikali su kad bih prošla. Otac me prokleo, rekao da nisam više njegovo dijete. Majka je samo sklanjala pogled.Ali ja sam prvi put disala slobodno. Dragan nije obećavao kule ni gradove. Bio je tih, ali tu. S njim sam naučila šta znači biti voljena. Kasnije smo dobili sina, Nikolu. Prvi put sam bila ponosna što nosim svoje prezime.
Otac nikada nije oprostio. Umro je a da me nije pogledao. Na sahrani sam stajala daleko, kraj drveta, dok su ostali stiskali ruke. Majka je jednom, krišom, došla kod mene. „Oprosti mi što te nisam branila… nisam znala kako.“ Grlile smo se dugo, plakale još duže.Danas imam četrdeset godina. Nikola ide u školu u Valjevu i sanja o Beogradu. I ja mu ti snovi neću slomiti. Biću mu vjetar u leđa, a ne kamen oko vrata. Jer znam kako boli kad ti porodica ne da da poletiš.