U današnjem članku prisjećamo se talentovane muzičarke i autorice, Done Ares, koja je preminula prije sedam godina, ostavivši za sobom dubok trag u muzičkom svijetu, ali i u srcima svih koji su pratili njen teški, ali hrabri put kroz borbu s bolešću.
Dona Ares je napustila ovaj svijet 2. oktobra 2017. godine u 41. godini života, nakon višegodišnje borbe s teškim oblikom karcinoma.Njena borba nije bila samo fizička, već i emotivna i psihološka. Dona je svojim javnim nastupima često pružala uvid u duboko intimne dijelove svog života, otvoreno govoreći o svom zdravstvenom stanju, svojim razmišljanjima i osjećanjima. Posebno je šokirala javnost jednom od svojih izjava, kada je u televizijskom intervjuu tvrdila: “Znam da će me mnogi napasti, ali vjerujem da me je otrovalo mlijeko.” Time je aludirala na mogućnost da su prehrambeni proizvodi mogli imati uticaja na razvoj njene bolesti, što je izazvalo različite reakcije među njenim obožavateljima i javnošću.
- Iako je bila suočena s velikim fizičkim bolovima, Dona Ares nije dopuštala da je to slomi. Ostala je vedra i duhovna do samog kraja. Čak i kada je njeno zdravstveno stanje bilo očigledno lošije, ona je na društvenim mrežama delila poruke ispunjene nadom, ljubavlju i iskrenošću. Nekoliko dana prije svoje smrti, na društvenim mrežama je objavila poruku koja je odisala hrabrošću i smirenostima, rekavši: “Još uvijek sam dobro! Podnošljivo je, iako osjećam kako polako blijedim.” To je bio znak njene pomirenosti sa onim što dolazi. Posljednja fotografija koju je podelila prikazivala je nju u zdravom periodu života, uz emotivnu poruku: “Voli vas vaša Dona Ares.”
Pred kraj svog života, Dona Ares je i formalno okončala brak sa svojim suprugom Džavidom Ljubovcijem, koji je bio uz nju tokom mnogih faza njenog lečenja. U jednom od svojih posljednjih intervjua, Dona je priznala da se pomirila sa činjenicom da će morati živeti “u simbiozi s rakom”. Osvrnula se i na vlastite životne izbore, naglašavajući da je posao često stavljala ispred svog zdravlja. “Moja najveća greška bila je što nikada nisam odvojila vrijeme za sebe. Posao mi je bio sve.” – priznala je, dajući svima do znanja koliko je važno balansirati između profesionalnog i ličnog života. Ovaj iskreni uvid u njene unutrašnje borbe dodao je dubinu njenoj javnoj ličnosti.
- Zanimljivo je da njen bivši suprug nije bio prisutan na njenoj sahrani, niti je bio među ožalošćenima, a razlozi za to nikada nisu bili potpuno objašnjeni. On je, međutim, u jednom intervjuu izjavio da su i dalje zadržali međusobno poštovanje i da nijedno zlo nije bilo među njima. “Kada čovek shvati da odlazi, ne treba mu zamerati ono što kaže. Samo ona je znala kroz šta prolazi. Mi koji to nismo iskusili, ne možemo suditi.” – rekao je Džavid, objašnjavajući da su razlozi njihove udaljenosti bili složeniji nego što su mnogi mislili.
Njena autobiografska knjiga, “Soba za nikoga”, postala je simbol njene borbe i njen način da podeli svoja iskustva. Knjiga je objavljena kao direktna posledica njenog života sa bolesti, a njene stranice pružale su dubok uvid u sve emocije koje je prolazila. Bila je to hrabra odluka da se pišu istinite priče o dijagnozi, lečenju, tugi, ali i priči o nadi. Knjiga nije bila samo terapija za nju, već i za mnoge čitatelje koji su se u njenim rečima prepoznali i našli utehu.
Prema onima koji su bili bliski njoj, poslednji dani Done Ares su protekli u njenom porodičnom domu, okruženi najbližima. Lekari koji su joj pružali deo lečenja u Danskoj predvideli su koliko će joj još vremena biti dato i, kako se kasnije ispostavilo, pogodili su gotovo u dan. Njena poslednja želja bila je da se vrati kući, u poznato okruženje, gde je mogla provesti poslednje trenutke života s porodicom i prijateljima. Iako je prolazila kroz sve slabije fizičko stanje i gubitak težine, nije trpela ozbiljne fizičke bolove.
Iako je njen život bio prepun borbi i izazova, njen odlazak ostavio je neizbrisiv trag. Dona Ares će ostati upamćena kao hrabra žena koja se nije bojala suočiti sa vlastitom krhkošću, već je svoje iskustvo iskoristila kao inspiraciju za druge. Njene pesme, njene reči i njen glas žive i dalje, podsećajući nas da je hrabrost često tiha, ali neverovatno snažna.