Naime kada naši roditelji veoma mnogo ostare a posbeno kada više nisu u mogučnosti brinuti se o sebi,većinom se deca tih roditelja bace u razmatranje mnogih opcija,ali mngoi se suočavaju čak i sa velikim osudama.
I dok se ponekad čini kao najbolja opcija za sve, unutarnji nemir i grižnja savjesti često ne nestaju. Jedna je žena odlučila podijeliti svoje iskustvo i razloge zašto je odlučila svoju majku smjestiti u starački dom te kako je ta odluka, unatoč početnim patnjama, na kraju poboljšala njezin život. “Jednog dana sam došla s posla i zatekla širom otvorena vrata. Uletjela sam u stan, čula vodu kako curi iz kade i preplavila pod, širila se po hodniku. Vikala sam mami, ali nisam dobila odgovor. Što sad? Gdje je? Gdje je to našla, pitala sam.
- Žena je u trenutku panike otrčala do svojih susjeda, koji su joj rekli da su vidjeli njezinu majku kako sjedi na klupi s drugim staricama ispred zgrade. Majka je na prvi pogled djelovala normalno, no žena je bila svjesna da boluje od Alzheimerove bolesti i da se njezino ponašanje mijenja iz dana u dan. Saznala je da njezina majka već ima česte epizode agresivnosti koje je sve teže kontrolirati. Gledali su me kao da nisam normalna”, prisjeća se žena, dodajući da je uspjela nagovoriti majku da se vrati kući. No, to je bilo samo privremeno rješenje, jer nije mogla biti stalno s njom, niti je htjela svaki trenutak života posvetiti samo njoj.
“Imala sam svoj život, svoj posao, ali nisam mogla ostaviti majku samu. Osjećala sam se iscrpljeno i emocionalno premoreno”, priznaje žena. Iako je bila duboko vezana za svoju majku, osjećala je da je ona više ne može zaštititi i da joj nije u stanju pružiti potrebnu skrb.
- “Dugo sam se borila s osjećajima izdaje i krivnje, pogotovo kad sam pomislila da je možda izgubljena zbog bolesti”, kaže. Agresija je postajala sve češća. “Kad bi nam netko došao u goste, pucala je na koga god je naišla. Svaki dan je ostavljala vodu na slavinama, bacala odjeću u kadu, umivaonik…”, opisuje žena, dodajući da je bila svjesna da se to više ne može tolerirati.
Na kraju je donijela tešku, ali nužnu odluku. “Odlučila sam – moram je smjestiti u starački dom. Pronašla sam dom za starije osobe koji se bavi problematičnim pacijentima i mislila sam da će tamo imati stalni nadzor, što ja nisam mogla osigurati. Majka je u domu već godinu dana i žena osjeća da joj je život postao lakši. “Počela sam bolje raditi jer sam psihički smirenija i odmornija. Društveni život mi se popravio i misli su mi napokon bistrije“, kaže i priznaje da svaki vikend posjećuje majku i zna da je u sigurnim rukama.
No, unatoč tome nešto joj ipak nije dalo mira. “Muči me pomisao… Jesam li mogao učiniti više za nju? Jesam li počinio veliki grijeh?” Krivnja je još uvijek tu. “Možda sam mogla biti upornija, možda sam se mogla duže boriti. Osjećam se kao da sam je napustila, kao da sam joj oduzela priliku da bude sa svojom obitelji”, iskreno priznaje žena. Vjeruje da je ta odluka možda bila najbolja za njezinu majku, ali ni sama nije sigurna je li to ispravno pred Bogom i pred njom. Ova priča otkriva duboku unutarnju borbu koju mnogi ljudi doživljavaju kada dođe vrijeme da donesu takvu odluku. Iako se smještaj roditelja u starački dom može činiti kao posljednja opcija, to ne znači da on nije ispunjen brigom i ljubavlju. Ponekad, čak i kada dajemo sve od sebe, teško se pomiriti s činjenicom da ne možemo učiniti sve za one koje volimo.