“DONIO MI JE NA VRATA BEBU OD 7 DANA, ZAMOTANU U KECELJU” Baka tokom rata prihvatila tuđe dijete, a onda se pojavila majka “Molila sam je da je ne vodi”

Podeli objavu

Danas, baka Hanifa iz Striježeva, malog sela u Bosni i Hercegovini, nosi svoje uspomene sa dubokim ponosom i velikom skromnošću. Njena životna priča, ispunjena izazovima, tugama i nesvakidašnjim iskustvima, odražava neverovatnu snagu, hrabrost i istrajnost, ali i njenu nesebičnu ljubav prema porodici i zajednici. Iako je prolazila kroz mnoge nevolje, Hanifa nikada nije zaboravila svoju ulogu kao žena koja je uvek davala najbolje od sebe, bez obzira na okolnosti.

Baka Hanifa je odrasla u vremenu kada su životne nedaće bile svakodnevna pojava, a ljudi su morali da se oslanjaju jedni na druge da bi preživeli. Ratne godine, siromaštvo i teškoće koje su pratile njen život oblikovale su njen karakter. Živela je u veoma izazovnim vremenima, ali je uvek pronalazila snage da se bori i čini najbolje što je mogla, iako su mnoge stvari bile izvan njenog kontrola.

Njena životna priča ispunjena je gubicima koji su ostavili dubok trag na njenoj duši. Hanifa je sahranila šestoro svoje braće, što je za nju bilo nepodnošljivo. Ta bolna rana nikada nije potpuno zacijelila, iako je vreme učinilo svoje. Pored toga, izgubila je i svoju najstariju ćerku, što je bio najteži trenutak u njenom životu, trenutak koji nikada nije mogla da zaboravi. Ovaj gubitak, pun bola i tuge, promenio je njeno postojanje i ostavio ožiljke koje je nosila sa sobom tokom svog života.

Iako je prošla kroz toliko teškoća, danas Hanifa ima tri ćerke koje su njen najveći ponos i izvor snage. Osim njih, ima i jednu devojčicu koju je othranila kao svoju, koja, iako nije njeno biološko dete, zauzima posebno mesto u njenom srcu. Ta priča, priča o bebi koja je dospela u Hanifine ruke tokom ratnih godina, predstavlja simbol nesebičnosti, topline i ljubavi koja se rađala usred svih nedaća.

“Beba je imala samo sedam dana kada je njena majka dobila trombozu i morala biti hospitalizovana na dva i po meseca. Deda te devojčice, sada već pokojni, doneo mi je bebu zamotanu u kecelji. Nikada neću zaboraviti taj prizor. U to vreme, dok su šume bile opasne i nepristupačne, deda je držao kecelju vezanu oko vrata, a u njoj novorođenče. Rukama je nosio kese i probijao se kroz šumu, ne žaleći trud da spasi unuku,” priča baka Hanifa, dok je i danas, nakon toliko godina, dirnuta sećanjem na taj trenutak koji je označio početak njenog odgajanja ove male devojčice.

Iako je ratni period bio opasan i nesiguran, Hanifa je imala već dve odrasle ćerke koje su bile udate i rado su joj pomagale oko bebe. Zajedno su prolazile kroz mnoge teške trenutke, učeći da se oslanjaju jedna na drugu i pružaju ljubav i podršku u trenucima kada je sve izgledalo beznadežno. Hanifa se seća kako je brinula o devojčici dok nije napunila tri meseca, do tada je dojila i hranila je sa velikim posvećenjem, a potom joj je davala kravlje mleko koje je dobijala od svojih krava.

“Imala sam svoje krave, i davala sam joj kravlje mleko dok nije porasla dovoljno da može da jede drugu hranu. Hranila sam je sa puno ljubavi, iako sam znala da možda neće zauvek ostati sa mnom. Ipak, u tom trenutku, osećala sam da joj moram dati sve što mogu da je učinim srećnom i zdravom,” priseća se Hanifa, dodajući da je pokušala da učini sve što je bilo u njenoj moći kako bi toj maloj devojčici omogućila siguran i srećan početak života, uprkos ratnim okolnostima.

Kada je beba imala šest meseci, njena majka ju je vratila sebi. Hanifa je pokušala da je odgovori od te odluke, govoreći joj da je situacija previše opasna. “Rekla sam joj: ‘Nemoj da je vodiš, rat je, bojim se za vas.’ Ali nije me poslušala i odvela je bebu sa sobom,” priča Hanifa, a tugom u glasu odražava emocije koje su se nakupile tokom tih teških trenutaka. Bez obzira na to, Hanifa nikada nije prestala da voli tu devojčicu, iako su je okolnosti navele da je moraju otpustiti.

Iako je život prema baki Hanifi bio surov, ona je ostala borbena, čista srca i puna ljubavi. Njena priča svedoči o vremenu kada su ljudi delili sve što su imali i pomagali jedni drugima, uprkos svim opasnostima, nesigurnostima i nedaćama. U njenoj duši uvek je postojala nada, ljubav i vera u ljude. Niko od onih koji su je poznavali ne može da zaboravi njenu nesebičnost, hrabrost i posvećenost.

Danas, nakon svih tih godina, Hanifa nosi svoje uspomene sa puno ponosa i skromnosti. Svesna je da je u svom životu činila najbolje što je mogla, čak i u najtežim trenucima, iako su mnoge situacije bile izvan njenog uticaja. Prošla je kroz mnogo toga, ali je ostala čvrsta i snažna žena koja je svojim postupcima, ljubavlju i brigom ostavila neizbrisiv trag u životima svojih najbližih i onih kojima je pomogla. Hanifa je živi dokaz da istinska snaga leži u ljubavi koju pružamo, a ne u onome što posedujemo.

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -