Udala sam se prošle godine, sa 18 godina, misleći da sam našla svoju sreću i ljubav. No, juče sam shvatila da sam možda napravila veliku grešku. Trudna sam, sedmi mjesec, stomak mi je već poprilično velik, možda zato što nosim blizance, ali to nije ni bitno. Ono što je zapravo najviše boli je činjenica da osjećam da sam sama, unatoč svemu što sam mislila da sam postigla. Iako sam bila mlada, vjerovala sam da ću imati podršku i ljubav, ali sada se osjećam kao da sam potpuno ostavljena, i emocionalno i fizički.
Juče sam otišla na pregled kod ginekologa, a nisam imala nikoga da me odveze jer moj muž nije bio tu – radio je. I dok on nije mogao da me vozi, svekar i svekrva, kao i obično, nisu se mogli brinuti o meni, jer su imali ‘prečih’ stvari na umu. To mi je bilo i očekivano i razočaravajuće. Morala sam ići gradskim prevozom, što me dodatno iscrpilo i opteretilo. Gužva u tramvaju je bila nesnosna, a ja, trudna i iscrpljena, nisam mogla da pronađem ni trenutak olakšanja. Noge su mi otkazivale, a svakim trenutkom strahovala sam da bih mogla da padnem. Nikome nije bilo stalo da mi ustupi mjesto, kao da nisam bila tu. Svi su prolazili mimo mene, okrenuti ka svojim telefonskim ekranima, kao da nisam postojala.
Iako nisam očekivala neku veliku pažnju, nije mi bilo jasno kako niko nije imao ni malo empatije. Kada više nisam mogla da izdržim, zamolila sam jednu djevojku, otprilike mojih godina, da mi ustupi mjesto. U trenutku kada je krenula da ustane, iznenada je gospođa koja je sedila do nje snažno povukla za ruku, i na sav glas mi rekla:
‘SJEDI TU… KADA JE OVA MALOLJETNICA MOGLA DA ŠIRI NOGE I NE RAZMIŠLJA, NEKA SAD ISPAŠTA…’
Govorila je to misleći na mene, iako ni ne poznaje moju životnu situaciju. Tada mi je srce bilo slomljeno, a osjećaj poniženja je bio prejak. Pokušala sam da joj objasnim da sam trudna, da mi je teško, da mi treba pomoć, ali brzo sam shvatila da su riječi bile besmislene. Ljudi imaju svoje mišljenje i često je nemoguće promijeniti ga, bez obzira koliko se trudili.
Tako sam jednostavno pustila suzu, suzama nije bilo kraja, jer nisam znala kome da se obratim, kome da kažem koliko me boli što se osjećam potpuno sama, nebitno koliko puta sam pokušala da budem jaka. Stajala sam u tom tramvaju, osjećajući bol u nogama, leđima, a najgore mi je bilo to što me duša bolela. Činilo mi se kao da nema izlaza, kao da su svi oko mene okrenuti protiv mene, kao da niko ne vidi ni moju borbu, ni moj trud.
- A možda je gospođa, na neki način, imala pravo – možda ne bih trebala praviti neke odluke u svojoj mladosti, možda nisam razmišljala o tome što će mi donijeti budućnost. Ni od koga nemam podršku, muž nije nikada kod kuće – stalno radi ili se provodi, a kada nije, onda provodi vrijeme sa svojim prijateljima. Osim toga, svekar i svekrva su priča za sebe. Nikada me nisu prihvatili kao ženu njihovog sina, i na žalost, vjerovatno to nikada neće ni učiniti. Iako sam pokušavala da budem dobar član porodice, kao da nisam postojala za njih.
Kako dani prolaze, shvatam koliku sam grešku napravila, koliko sam možda zalutala u svom životu, i to sve zbog nečega što sam verovala da je ljubav, ali sada je jasno da nisam razmišljala o svemu što dolazi s tim. Iako sam sada trudna, a blizanci dolaze za vrlo kratko, osjećam kao da je sve mnogo teže nego što sam ikada zamišljala. Vezana sam za svoju odluku i sada nemam puno izbora. No, to ne znači da nije teško – svakim danom sve više shvatam koliko je ta odluka bila teška, kako je sve to promijenilo moj pogled na svijet. Nisam ni sanjala da ću se osjećati ovako.
I tako idem kroz dan, kroz život, bez ikoga da me podrži, bez ikoga da mi ponudi ruku kada padnem. Ali, tu sam, i kako je, tako je – moram da nastavim jer nazad nema.”