Olga Jovičić je ćerka legendarnog kompozitora Mikija Jovičića, tvorca bezvremenskih hitova koji su postali nezaobilazan dio svake proslave. Mikijevi stihovi često odražavaju bol i tugu koje je nosio u sebi. Umro je veoma mlad, ostavljajući iza sebe mezimicu koja je doživjela sudbinu dostojnu filmskog scenarija.
Tokom svoje karijere, Miki je sarađivao s najvećim zvijezdama narodne muzike, uključujući Miroslava Ilića, Zoricu Brunclik, Anu Bekutu, Marinka Rokvića, Vesnu Zmijanac, Jašara Ahmedovskog, Ljubu Aličića i Lepu Lukić. Među njegovim najpoznatijim pjesmama su „Sneg je opet, Snežana“, „Ti si lek za moju dušu“, „Dođi da mi ruke greješ“ i mnoge druge. Šabanu Šauliću, kralju narodne muzike, posvetio je najviše svojih hitova.
Miki je imao troje djece: sina Zorana i ćerku Olgu s pjevačicom Zoricom, te sina Stefana s Vanjom, kojeg nikada nije upoznao jer je rođen mjesec dana nakon Mikijeve smrti 15. januara 1996. godine. Olga je proživjela duboko emotivno djetinjstvo koje su obilježili gubici i tragedije.
- „Dok sam živjela s roditeljima, imala sam sve što mi je trebalo, ljubav i toplinu, iako njihov brak nije bio skladan. Kada sam imala devet godina, izgubila sam majku u saobraćajnoj nesreći. Ta trauma je ostavila dubok trag na mene. Majka je bila 11 dana u komi prije nego što je preminula, a otac se razbolio od tuge“, prisjetila se Olga.
Olga je oduvijek bila bliža ocu, koji ju je budio pjesmama pored jastuka i stvarao za nju najljepše trenutke djetinjstva. „Bio je umjetnička duša, romantičan i nježan. Pisao je pjesme koje su često odraźvale njegovu tugu zbog gubitka moje majke, žene koju je neizmjerno volio.“
Njihova ljubavna priča bila je turbulentna, a Mikijev bol zbog rastanka sa suprugom odveo ga je u ponor. Olga se prisjeća: „Moji roditelji su se razvodili i mirili. Na kraju su se venčali u crkvi, ali ni to nije potrajalo. Mama je otišla, a tata se borio s tugom. Često bi odlazio na njen grob noću, dok sam ja spavala.“
- Miki je umro u januaru 1996. godine, na rukama svoje ćerke. „Njegova smrt bila je ogroman gubitak. Do posljednjeg dana bio je svjestan da ga tuga uništava. Pušio je tri pakle dnevno i pisao pjesme do kasno u noć. Njegova posljednja riječ bila je osmeh, onaj najljepši osmeh na svijetu. Nikada neću zaboraviti njegov pogled.“
Poslije očeve smrti, Olga se suočila s teškim izazovima. Iako se nadala da će stariji brat preuzeti brigu o njoj, sudbina je imala druge planove. „Moj brat Zoran je bio moj oslonac. Kada su roditelji putovali, on je bio taj koji me je čuvao. Ali nakon očeve smrti, sve je postalo teže.“
Olga je prolazila kroz ozbiljne probleme, osjećajući nedostatak razumijevanja i podrške s obje strane porodice. „Bila sam ljubomorna na maćehu, osjećala sam se kao da nisam važna. Pitala sam se zašto je moj otac umro zbog ljubavi prema mojoj majci, a ne zbog žlje da živi za mene. Kao djevojčica, nisam znala kako da se nosim s tim mislima.“
Danas Olga nosi sjećanje na svoje roditelje s ljubavlju i poštovanjem. „Moj otac je bio umjetnik koji je volio svim srcem, do posljednjeg daha. Njegov život je bio ispunjen ljubavlju i boli, a moja misija je da čuvam uspomenu na njega kroz sve što radim.“
Iako ju je sudbina rano ostavila bez oba roditelja, Olga vjeruje da njihova ljubav živi kroz nju. „Njihove priče su moj podsticaj da idem dalje. Moj otac je umro zbog ljubavi, ali je time pokazao koliko je ona snažna sila koja pokreće svijet.“
