Odmor iz snova
Posljednji put tog dana žuta lopta se nasmijala svijetu prije no što će utonuti u more. Iz daljine su dopirali poznati zvuci galeba koji je još jednom prije počinka otpjevao serenadu svojoj družici, ponosno se šepireći ispred nje. Tu i tamo se mogla vidjeti još pokoja brodica i čuti umoran zvuk motora. Lagani povjetarac nježno je milovao grane borova kao da im pjeva uspavanku. I Marina ga je mogla osjetiti na svom licu.
– Ovo je odmor iz snova – pomislila je, a lagani osmijeh zatitrao joj je na licu dok je sjedila na prekrasnoj šljunčanoj plaži otoka Brača. Odjevena u laganu tuniku veselih boja, ispod koje se jasno ocrtavao kostim, s kovrčavom plavom kosom zavezanom u neobveznu punđu, Marina je plijenila pažnju svih nazočnih na plaži. Bio je kraj dana i s kupanjem je za taj dan bilo gotovo. Na plaži se moglo vidjeti tek nekoliko zaljubljenih šetača koji su uživali kao i Marina u prizoru koji ih je ostavljao bez daha.
S prekrasnim zelenim očima boje proljetne livade, dodatno naglašenima gustim trepavicama, te malenim punim usnama, Marina je zaista bila prekrasna djevojka. Imala je skladno tijelo na kojem su joj prijateljice često zavidjele. Ona nije bila od onih koje su morale posjećivati kozmetičke salone ili fitness centre u očajničkoj želji da postignu savršenu liniju. Na tome je mogla biti zahvalna svojim roditeljima. Barem je to pretpostavljala prema jedinoj slici koju je imala i brižno sa sobom nosila u novčaniku. Marina se rastuži pri samoj pomisli na njih. Da ste barem tu, sebi u bradu toliko je puta izustila, s gorčinom i tugom.
Odrasla je u domu za nezbrinutu djecu gdje je živjela do svoje 18 godine. Ostavljena je kao beba pred vratima doma jedne večeri, umotana u plavu dekicu i s ničim osim slikom onih za koje je pretpostavljala da su joj roditelji sve ove godine. Istodobno ih je i mrzila i voljela. Kakva majka, kakav otac može ostaviti svoje dijete – pitala se sve ove godine i ono što je sigurno znala, jest da će je to pitanje pratiti do kraja života. Pitanje na koje znaš odgovor, no taj odgovor je previše bolan da bi ga mogao prihvatiti pa onda neprestano tražiš neki drugi razlog. Jesam li ja, teta, bila zločesta pa me mama zbog toga ostavila, često je znala čuti iz usta svojih malenih prijatelja u domu koji bi velikim tužnim okicama željno iščekivali odgovor. Odgovor kako nisu oni krivi i kako će mama jednog dana doći po njih, uzeti ih za ručicu i povesti kući. Svojoj kući. Svom domu. Domu u kojem si ti mala princeza na prijestolju svojih roditelja. Roditelja kojima si ti sve na svijetu i gdje ti mama ljubi obraščiće svaki put kad se udariš, gdje ti pjeva uspavanku za laku noć i gdje se slavi svaki tvoj korak, svaki uspjeh, svaka nova riječ koju izgovoriš. Dom u kojem si samo ti centar svijeta.
Ovisno u kojoj dobi su došli u dom, svako od te djece je imalo svoja pitanja, svoju tugu, svoje strahove i svoje nade.
Čitaj beslatno Gloria – Ljetna čarolija
