Cordelia je uzdahnula i nježno dotaknula latice ružičastih kamelija koje su izvirivale iza kamene ograde. I sama je nalikovala cvijetu u svojoj bijeloj haljini od muslina obrubljenoj čipkom i s plavom vrpcom oko tankog struka. Iako je sunce jako grijalo, nije nosila šešir, a sunčeve su zrake blistale u njenoj zlatnoj kosi koja se kovrčala oko malog lica. Njene su oči bile vrlo velike i tamne.
Trebale su biti plave, ali su zapravo bile sive s ljubičastom nijansom. Bile su to neobične oči koje su njenom licu pridavale upečatljivost i tajanstvenost koje obično nisu svojstvene mladim djevojkama. Sve otkako je stigla u Napulj, Cordeliji su laskali i udvarali crnooki patriciji koji su živjeli u raskošnim palačama s istaknutim obiteljskim grbovima. Palače su od znatiželjnih pogleda običnog puka bile dobro zaštićene visokim ogradama. U elegantnim se salonima raspravljalo samo o urotama, izdaji i francuskim ratnim brodovima u Toulonu.
Cordelia bi ponekad pomislila da je bila pogreška doći u Napulj sada kad je cijela Europa bila u stanju grozničavog iščekivanja, a Engleska se sama, bez ijednog saveznika, odupirala Bonaparteu. Bio je poput čudovišta čija je sjena zatamnjivala svaku zemlju.