U današnjem članku govorićemo o važnosti prave podrške osobama koje se suočavaju s dijagnozom raka, bolesti koja pogađa sve veći broj ljudi.
- Podrška oboljelima nije važna samo za njihov fizički oporavak, već i za psihološku snagu i stabilnost u jednom od najtežih perioda života. Ipak, mnogi, iako sa dobrim namjerama, ne znaju kako da razgovaraju sa svojim najbližima koji se bore s ovom bolešću, pa nerijetko nesmotreno izgovaraju riječi koje mogu dodatno opteretiti umjesto da pruže utjehu.
Osobe koje se suočavaju s rakom prolaze kroz složeni emocionalni proces, koji obuhvata strah, tugu, osjećaj gubitka kontrole, ali i kontradiktorne želje — ponekad žele da o svojoj bolesti pričaju, a ponekad da je potpuno ignorišu. Sa druge strane, prijatelji i porodica osjećaju tugu i nemoć, bojeći se da će reći nešto pogrešno, što ih često dovodi do povlačenja. Ipak, upravo je njihova prisutnost i spremnost da saslušaju ono što oboljeli žele podijeliti daleko vrijednija od bilo kakvih savjeta.
Postoji nekoliko čestih grešaka koje treba izbjegavati u komunikaciji s oboljelima. Prva od njih je davanje nepozvanih savjeta ili govorenje šta bi vi uradili da ste na njihovom mjestu. Fraze poput „Ja bih odmah išla na operaciju“ mogu djelovati osuđujuće i nametljivo. Umjesto toga, mnogo je korisnije izraziti podršku riječima kao što su: „Ovde sam ako želiš da pričaš o tome.“ Takav pristup pokazuje poštovanje prema njihovom procesu i odlukama.
Druga česta greška je preusmjeravanje fokusa sa osobe koja boluje na vlastite osjećaje i probleme. Ukoliko se desi da oboljeli na kraju počne tebe tješiti, to znači da nešto nije u redu s vašom podrškom, jer fokus ne bi smio biti na tebi, nego na njima.
- Treća zamka jeste nuđenje pomoći bez prethodnog pitanja da li je ta pomoć potrebna. Pretpostavljati da oboljeli ne mogu obavljati svoje svakodnevne zadatke može biti uvredljivo i povrijediti njihovu autonomiju. Umjesto toga, jednostavno pitanje: „Kako mogu da ti olakšam dan?“ pokazuje poštovanje prema njihovim sposobnostima i spremnost na konkretan oblik pomoći. Iz iskustava mnogih, upravo takav pristup je najviše cijenjen.
Četvrta greška odnosi se na dijeljenje statistika, prognoza ili savjeta sa interneta bez da su traženi. Takve informacije često izazivaju nepotreban strah i zabrinutost. Puno je bolje ponuditi da budete pratnja na pregled ili da zabilježite šta im je doktor rekao, čime pokazujete praktičnu i emocionalnu podršku.
- Peta greška je očekivanje da se život oboljelih mora drastično promijeniti ili da oni više ne mogu imati normalan život. Mnogi pacijenti žele zadržati što je moguće više svoje svakodnevice i rutina, jer to im pomaže da sačuvaju osjećaj kontrole i normalnosti.
Važno je razumjeti i da povratak na posao ne znači potpuni oporavak, jer rak i njegovo liječenje ostavljaju duboke fizičke i emocionalne posljedice koje nisu odmah vidljive.Još jedna uobičajena greška je pretpostavka da se oboljeli ne mogu brinuti o djeci. Za mnoge roditelje, upravo briga o djeci predstavlja ogroman izvor snage i motivacije da se nastave boriti i ne predaju.
Na kraju, jedna od najvećih zamki jeste „igranje doktora“ — davanje neprovjerenih informacija, savjeta o ishrani ili tzv. „čudesnim terapijama“. Takav pristup može biti štetan i dodatno zbuniti i obeshrabriti oboljele.Istraživanja, kao ona provedena na Univerzitetu u Derbiju i Imperial koledžu u Londonu, potvrđuju da čak i najdobronamjernija podrška može biti teret ako nije prilagođena potrebama i željama osobe koja se bori s bolešću. Primjerice, žene koje su odlučile da ne idu na rekonstrukciju dojke nakon mastektomije često su osjećale nelagodu zbog prevelike emocionalne reakcije okoline, iako su znale da ta reakcija proizlazi iz brige i ljubavi.
Ukoliko niste sigurni šta da kažete, iskrenost je najbolji pristup. Jednostavna rečenica poput „Ne znam šta da kažem, ali tu sam“ može značiti više od bilo kakvog savjeta ili komentara. Mnogi koji su prošli kroz ovu borbu tvrde da je tiha prisutnost i spremnost da slušaju bila najvažniji oblik podrške.
Prava podrška ne leži u velikim riječima ili gestovima, već u prisutnosti, u spremnosti da saslušate, i u poštovanju autonomije oboljelog. Nije važno da li rješavate njihove probleme — dovoljno je da ne odustanete i da ostanete uz njih dok sami ne pronađu snagu za nastavak borbe. Za mnoge, upravo ta jednostavna činjenica predstavlja najveći dar koji su mogli dobiti.Ovakav oblik podrške, iskren i nježan, može značajno pomoći u nošenju s bolešću i olakšati teške trenutke, donoseći nadu i snagu za dalji put.