1981.godine, mladi bračni par Vladimir i Larisa Savitskij, puni ljubavi, nade i snova, vraćali su se sa svog medenog mjeseca. Bili su samo 20-godišnjaci, puni života, i njihov svijet bio je prepun obećanja i planova za zajedničku budućnost. Mislili su da će svaki trenutak koji budu proveli zajedno biti prepun sreće, dok nisu znali da će tog 24. avgusta sudbina promijeniti njihov život zauvijek.
Te subote, mladi par ukrcao se na let 811 na aerodromu Komsomolsk-on-Amur, nesvjesni da je upravo tog dana njihov život na ivici najveće tragedije koju će ikada doživjeti. Avion je krenuo prema svojoj destinaciji, a Larisa i Vladimir nisu mogli ni da zamisle da zapravo iza sebe ostavljaju sve svoje snove, koje su pomno gradili u prethodnim mjesecima. Tokom leta, na visini nekoliko hiljada metara, dogodila se tragedija – TU-16, vojna letjelica, udarila je u njihov avion.
Vojni avion je dolazio nevjerojatno brzo, i nije bilo nikakve šanse da putnički avion reaguje na vrijeme. U trenutku sudara, ogromna brzina i sila udarca izazvali su da se većina putnika odmah onesvijesti ili pogine. U tom trenutku, sve se srušilo, a svijet Larisine i Vladimirove sreće izbrisala je brutalna stvarnost.
Larisa se prisjeća trenutka sudara, kada su se, prema njenim riječima, odjednom „izgubili krov i krila“. „Čuli su se samo vrisci“, sjeća se, preplavljena tjeskobom, sjećanjem na trenutke potpune panike i straha. „Okrenula sam se prema svom suprugu i vidjela da je mrtav. U tom trenutku sam bila sigurna da ću i ja umrijeti“, kaže Larisa kroz suze, prisjećajući se momenta kada je njen svijet prestao da postoji. „Odjednom, sjetila sam se scene iz filma o sudaru aviona – djevojčica pada držeći se za sjedište, padajući u džunglu ispod. Pomislila sam: ‘Moram sjediti da ublažim pad’“, prisjeća se Larisa.
Padala je s avionom punih osam minuta, držeći se za preostale dijelove letjelice. Svaka sekunda bila je puna straha, dok je Larisa svjesno čekala trenutak kada će, kao i svi ostali, pronaći svoju smrt. I dok je padala, drveće koje se pojavilo u njenom vidnom polju na kraju spasa bilo je ono što je zadnje vidjela prije nego što je izgubila svijest.
- Kada je konačno otvorila oči, bila je na tlu, okružena ruševinama. Prva stvar koju je vidjela bilo je tijelo njenog supruga Vladimira, koje je ležalo samo nekoliko metara od nje. „Izgledalo je kao da je želio da me vidi posljednji put. Kao da se opraštao“, kaže Larisa, ispunjena tjeskobom i nevjerojatnim tugama.
Larisa je provela dva dana u Sibirskoj šumi, bez hrane i vode, pokušavajući da pronađe bilo kakvu pomoć, tražeći tragove spasa. Svaki sat je bio sve teži, a njena nada da će preživjeti padala je na sve niže grane. Trećeg dana, nakon što su prošle tri agonizirajuće i nevjerojatno teške noći, pronašao ju je ribar koji je bio u tom području. Saznanje da je njena obitelj već počela s pripremama za njezin grob, kao i činjenica da je cijeli svijet već smatrao da je mrtva, bilo je dodatni šok za ovu nevjerojatnu ženu.
„Saznala sam da je grob već iskopan za mene“, prisjeća se Larisa. „Lista putnika bila je objavljena, a mojoj obitelji su već javili da sam među poginulima. Mislili su da sam nestala, da nije bilo nade“, kaže ona, s osjećajem tuge i zbunjenosti zbog činjenice da je cijela ta tragedija bila skrivana od strane vlasti. „Čak su svi novinski članci u Sovjetskim novinama pažljivo izbjegavali spomenuti bilo što o nesreći“, kaže Larisa. „Sudari aviona bili su pod potpunom tajnom, sakriveni od javnosti.“
- Kada je Larisa napokon stigla do bolnice, shvatila je da nije samo bila ranjena, već je u njezinoj sobi bila stroga sigurnosna kontrola. Ljudi u uniformama, nalik na tajnu policiju, nadzirali su je svakog trenutka. Ni rodbina ni prijatelji nisu smjeli ući i posjetiti je. „Mojoj majci je bilo savjetovano da šuti i ne postavlja nikakva pitanja“, prisjeća se Larisa s tugom u glasu.
Tek mnogo godina kasnije, krajem 2000-ih, otkriveni su svi detalji ove strašne nesreće, a Larisa, jedini preživjeli putnik, borila se sa svojim fizičkim i emocionalnim povredama godinama. Usprkos svemu što je prošla, Larisa nije odustala od života, i nakon nekoliko godina, uspjela je obnoviti svoj život, čak je rodila sina. Iako je preživjela, trauma koju je pretrpjela ostala je duboko ukorijenjena.
„Gledajući fotografije koje su nastale nekoliko godina nakon nesreće, nevjerojatno je što je sve ova žena preživjela“, kaže jedan od ljudi koji je pratio njezin oporavak. „Mislim da je to bila greška vojske“, izjavila je Larisa nakon godina šutnje. „Zaboravili su da je putnički avion letio na istoj ruti, a nisu se ni potrudili da to izbjegnu.“
Sada, svake godine, na 24. avgusta, Larisa slavi svoj drugi rođendan, dan kada je preživjela gotovo nemoguće. „Iako osjećam da je dio mene tamo ostao, u šumi, na tom mjestu, osjećam da nije sletio i da nikada neće“, kaže Larisa, kojoj je preostala samo neizbrisiva sjena prošlih užasa, ali i ogromna snaga da krene dalje u životu.